Protok informacija u živom svetu - RNK
Građa RNK
Primarnu strukturu čini polinukleotidni lanac, sačinjen od ribonukleotida.
Jedan ribonukleotid čine:
- Molekul monosaharida riboze (sa 5 C-atoma)
- Fosfatna grupa
- Jedna azotna baza
U pitanju su sve iste baze, samo je umesto timina (T) prisutan uracil (U).
Komplementarne azotne baze u RNK:
- adenin i uracil - A=U
- guanin i citozin - G≡C
Sekundarni nivo strukture čine delovi istog polinukleotidnog lanca.
Transkripcija - sinteza RNK
Molekuli RNK nastaju procesom transkripcije.
Posebni enzimi prvo raspletu i delimično razdvoje 2 lanca DNK, pa potom naspram jednog od njih sintetišu lanac RNK, polimerizacijom ribonukleotida, što nazivamo prepisivanje. Deo DNK sa koga se prepisuje RNK nazivamo gen.
Translacija
Postoje 3 glavna tipa RNK:
- iRNK - informaciona
- tRNK - transportna
- rRNK - ribozomalna
Ribozomi su složene strukture, sastavljene od rRnk i posebnih proteina.
Svaki ribozom ima 2 dela, subjedinice, malu i veliku. Svaku od njih čine molekuli RNK (jedan u maloj, 2 ili 3 u velikoj) i po nekoliko desetina proteina.
Na početku translacije, oko početnog dela iRNK se sklapaju velika i mala subjedinica ribozoma. Jedna po jedna , tRNK s odgovarajućim aminokiselinama dolaze u ribozom koji polako "klizi" duž iRNK. To se nastavlja sve dok ribozom ne naiđe na jedan od tzv. STOP-kodona, za koje ne postoje odgovarajuće tRNK. Tada se translacija završava, odnosno sitetisani polipeptid odvaja od poslednje tRNK, a velika i mala subjedinica se odvajaju jedna od druge i od iRNK.
Genetički kod je pravilo koje određuje koja aminokiselina će se ugraditi u polipeptid prevođenjem kog kofona u iRNK.
Jedan molekul iRNK ne omogućava sintezu samo jedne kopije polipeptida. Čim prvi ribozom malo odmakne od mesta početka translacije, već se tu kači naredni i započinje sintezu istovetnog polipeptida. Takav niz ribozoma, koji su kao niska perlica poređani duž jedne iRNK, sintetišući veći broj kopija istog polipeptida, nazivamo poliribozom.
Zaključak
Transkipcijom i translacijom nastaju najrazličitiji proteini. Ćelije višećelijskog organizma sve imaju istu DNK, odnosno iste gene, ali se razlikuju po proteinima koje imaju. To je moguće zahvaljujući regulaciji aktivnosti gena.